Roditeljstvo (parenting): kvalitet roditeljske brige i vaspitni stil za odrastanje i formiranje identiteta deteta

Roditelji imaju veliki uticaj na živote svoje dece: njihova uloga je da pomognu deci da nauče i razviju vrednosni sistem koji će ih pratiti tokom čitavog života. Stoga je normalno da roditelji žele da svojoj deci obezbede najbolje šanse, ali je i ispravno da znaju da prepoznaju sklonosti dece i podrže njihovu ličnost, ciljeve, temperament, čak i kada se čini da put kojim deca idu odstupa od očekivanja odraslih. Pojam roditeljstvo precizno definiše proces odnosa između deteta i roditelja, u kojem roditelj razmišlja i vidi sebe kao figuru koja je pozvana da odgovori na potrebe kao što su sigurnost, podrška i ljubav. Uz pomoć dr Elizabete Skalambre, psihološkinje i psihoterapeuta, u ovom članku ćemo govoriti o tome kako roditeljstvo funkcioniše i koliko je roditeljska briga važna u odrastanju deteta.

 

RODITELJSTVO: O KAKVOM PROCESU JE REČ?

Pre svega, doktorka podseća da se „roditeljstvo, proces kroz koji ljudi postaju roditelji, ne dešava automatski sa dolaskom deteta u porodicu, već je to put kojim pojedinac prolazi kroz misli i slike o sebi u ulozi roditelja. Ovo “razmatranje odnosno obrada” je delimično povezano sa slikom sopstvenih roditelja, vrstom odnosa koji postoji sa njima, stilom odnosa koji se razvijao s godinama i slikom o sebi kao o deci”.

Videti sebe u roditeljskoj ulozi, dakle, nije nešto neposredno i jednostavno, već izuzetno složeno i taj proces čine brojni elementi. Štaviše, u svetu koji se brzo razvija, roditeljstvo je podložno modernim trendovima koji se tiču najrasprostranjenijih modela i čak mogu da budu predmet svojevrsnog takmičenja. Pratiti dete dok raste, učiniti da se oseća voljenim i sigurnim, stalni je izazov.

Valerii Apetroaiei/gettyimages.it




    Prijavite se na naš newsletter


    „Biti roditelj ne znači samo primenjivati vaspitna pravila, pravila ponašanja i usađivati sistem vrednosti“, naglašava dr Skalambra, „već podrazumeva svest i veštine koje se postepeno otkrivaju, upoznaju i potvrđuju tokom vremena, i tokom obavljanja svoje uloge. Uz malu dozu arogancije, odrasli često nastoje da ubede sebe da poseduju sve veštine neophodne za negu i brigu o detetu, da bi potom shvatili da se samo proživljavanjem iskustva razvija empatijska sposobnost, ulazi se u odnos i shvataju se dinamike koje do tog trenutka nisu bile predvidive. Slično tome, emocije i reakcije na najrazličitije situacije, koje su takođe nepredvidive, zahtevaju od roditelja ne samo da bude prisutan, već i da upravlja ili da se nosi sa slučajnim i iznenadnim situacijama, koje se ne tiču odnosa sa detetom.

    Koliko god se roditeljski par spremao za ovu ulogu, dolaskom deteta u porodicu odnos se menja, jer uključuje treću osobu. „Zbog toga je neophodno reorganizovati svakodnevni život, a uz to moraju da se uzmu u obzir i promene sa organizacionog, logističkog i odnosnog stanovišta“, podseća dr Skalambra.

    RODITELJSKE FUNKCIJE U RODITELJSTVU

    U vršenju svoje uloge, roditelj, kao i svaki drugi staratelj, obavlja različite funkcije:

    • zaštitnu
    • afektivnu
    • regulatornu
    • normativnu
    • funkciju davanja značaja
    • prediktivnu
    • predstavničku i komunikativnu
    • funkciju razvijanja mašte
    • trijadnu.

    Hajde da vidimo šta podrazumeva svaka od ovih funkcija.

    filadendron/gettyimages.it

    Zaštitna funkcija

    Ova funkcija uključuje ponašanje kojim roditelj nudi brigu kao odgovor na potrebe deteta, posebno fizičku zaštitu i bezbednost.

    Afektivna funkcija

    Reč je o sposobnosti da se dečiji „svet osećanja“ strukturira kroz smislene veze sa odraslima, koji bi trebalo da budu u stanju da generišu pozitivne emocije.

    Regulatorna funkcija

    Ova funkcija ima veze sa mogućnošću koju roditelji daju detetu da iskaže svoje potrebe ili emocionalna stanja, i posledičnu reakciju. Ako su odgovori roditelja prebrzi, dete možda neće imati vremena da izrazi ono što oseća, ali ima i slučajeva da je odgovor štur ili ga uopšte nema, ili nije u skladu sa izrazom na koji treba da se odgovori.

    Normativna funkcija

    Reč je o sposobnosti roditelja da stvori fleksibilan sistem pravila, zahvaljujući kojima dete može da stekne sopstvena iskustva i da postepeno postane samostalno.

    Funkcija davanja značaja

    Uloga roditelja je i da pomognu deci da razumeju i sebe i svet u kome žive. Ova funkcija se, u stvari, tiče upravo davanja značaja potrebama i percepcijama mališana, nečega što može da se razume i prihvati kako bi se dao smisao mislima i radnjama.

    Prediktivna funkcija

    To je sposobnost roditelja da predvidi sledeću evolucionu fazu, kako bi prilagodio modalitete odnosa prema novim potrebama.

    Predstavnička i komunikativna funkcija

    Ova funkcija uključuje razmenu informacija i poruka. Roditelj, naime, mora da bude u stanju da jasno komunicira, birajući načine i reči koje odgovaraju trenutku razvoja kroz koji dete prolazi, kao i njegovoj ulozi roditelja.

    Funkcija razvijanja mašte

    Roditelj mora da podstiče dečiju maštu i fantazije, jer im one omogućavaju da upoznaju stvarnost i da se suoče sa apstraktnim konceptima, ili strahovima koji se razvijaju iz nerealnih elemenata.

    Trijadna funkcija

    Reč je o sposobnosti roditelja da se međusobno poštuju i sarađuju jedno sa drugim, kroz međusobnu podršku i prihvatanje autonomije onog drugog, kako bi mogli da uključe dete u svoj odnos.

    Valerii Apetroaiei/gettyimages.it

    RAZLIČITI STILOVI RODITELJSTVA

    U vršenju svoje uloge, roditelj treba da obavlja svih 8 funkcija o kojima smo prethodno govorili. „Svaka osoba, međutim“, podseća dr Skalambra, „to radi na drugačiji način: stilovi roditeljstva (parenting-a), u stvari, očigledno variraju u zavisnosti od osobina pojedinca. Stilovi roditeljstva zavise i od načina na koji se roditeljski par odnosi prema dolasku deteta, počev od kvaliteta odnosa pre ovog događaja”.

    Dvojica naučnika, Maccobi i Martin, su 1983. godine identifikovali četiri stila koji se razlikuju u pristupu roditelja: popustljiv, autoritaran, autoritativan, neangažovan.

    • U prvom slučaju, roditelj je popustljiv i ne daje precizna uputstva šta dete treba ili ne treba da radi. On je uvek dostupan i ima tendenciju da dopusti previše slobode.
    • U slučaju autoritarnog roditelja, s druge strane, odrasla osoba vrši kontrolu nad detetom i daje precizna uputstva o njegovom ponašanju, očekujući da dete postigne rezultate ili da se ponaša na određeni način. Njegova očekivanja su ponekad potpuno nerealna.
    • Autoritativan roditelj ne pribegava kažnjavanju i pokazuje čvrstinu u odlukama. Daje jasna, nedvosmislena uputstva o tome šta treba da se uradi ili šta treba izbegavati.
    • Naposletku, neangažovani roditelj ne pruža detetu neophodnu podršku, nepažljiv je prema njegovim potrebama i ne kontroliše svoje dete.

    STIL RODITELJSTVA SE ODRAŽAVA NA VASPITNE MODELE

    Doktorka Skalambra podseća da je „razvoj savezništva između roditelja i dece važan kako za prepoznavanje sopstvenog prostora, u duhu poštovanja koje svako treba da iskazuje prema drugima, tako i za svest o prisustvu i povlačenju, u slučaju specifičnih potreba, od strane svih članova porodice“. Stil roditeljstva, dakle, mora da favorizuje ovaj proces, zajedno sa vaspitnom metodom, „koja se primenjuje u praksi prema detetu kroz poverenje koje mu se ukazuje i koje omogućava roditeljima da budu popustljiviji i daju slobodu“.

    Imajući ovo u vidu, mora se imati na umu da su relevantni i modeli komunikacije: „sposobnost roditelja da komuniciraju sa svojom decom otvara mogućnost razmene mišljenja i deljenja“, zaključuje dr Skalambra. „Ovo se dešava i kada je reč o vaspitnim metodama kojima se dete opire, a koje mogu da se objasne, shvate i na kraju  prihvate, i u slučaju izbora o kojima se diskutuje i koji se naposletku odbacuju kako bi se došlo do rešenja sa kojim su saglasne sve uključene strane“ .

     

    22 septembar 2022, Autorka članka: Erika Di Čilo (Erica Di Cillo)

    Izvor: https://blogunisalute.it/parenting/